Na kraju školske godine naše su nam časne Anćele omogućile da se putevima svete Marije Krucifikse vratimo u Bresciu gdje je počelo njihovo djelovanje davne 1840. godine. Na putovanju smo imali priliku vidjeti lijepe gradove Bresciu, Milano i dio Padove, zabaviti se u najzabavnijem parku Gardalandu, a prije svega je to bilo putovanje na kojem smo upoznavali sebe, učili o odnosu prema drugima i doživjeli koliko jedna djevojka kao što je u našim godinama bila Paola Di Rosa – može mijenjati svijet i nadahnuti ljude koji su i danas dio njezine misije.
Putovanje smo započeli turbulentnim danom u Gardalandu, najhrabriji među nama uživali su u adrenalinskim vožnjama, dok su ostali birali nešto sporije ali i dalje zabavne atrakcije. Na kraju dana smo stigli u zelenu oazu mira našeg smještaja koji se nalazio među prekrasnim obroncima i drvoredima trešanja. Očarani ljepotom i mirom prirode, večerali smo i svetom misom s našim duhovnikom don Hrvojem koji nas uvijek prati zahvalili smo za dan ispunjen radošću.
Buđenje s cvrkutom ptica i prva jutarnja kava vratili su nam snagu za novi dan koji smo proveli upoznavajući se s djelovanjem Paole Di Rose koje su naše sestre Službenice Milosrđa nastavile svojim radom u raznim područjima društva od Brescie do Dubrovnika, pružajući pomoć najpotrebnijima. Prva stanica bila je Poliambulanza, bolnica koja je osnovana pod okriljem sestara Službenica Milosrđa kako bi odgovorila na sve veće potrebe za zdravstvenom skrbi u ovom dijelu Italije. Časne sestre su nas dočekale na ulazu, a bolnicu su predstavili sam predsjednik i direktor istaknuvši da je misija bolnice pružiti bezuvjetnu ljubav bližnjemu u suvremenoj medicini s naglaskom na dostojanstvo ljudske osobe. I zaista smo to imali priliku i same doživjeti razgledavajući bolnicu, ljude koji su opušteno čekali svoj red, nasmješene djelatnike bolnice i najsuvremeniju tehnologiju kojom je bolnica opremljena (i šećer na kraju, kolač koji su sestre posebno spremile za nas).
Slijedilo je slobodno vrijeme za sladoled, cappuccino i shopping, a zatim smo prošetali do matične kuće naših časnih sestara u kojoj smo se na svakom koraku divili onome što vidimo. A onda je uslijedio najljepši dio dana, kada smo posjetili crkvu unutar kuće u kojoj smo mogle vidjeti tijelo Sv. Marije Krucifikse dok nam je časna Chiara govorila kako smo i mi dio karizme i djelovanja Anćela te nas pozvala da osim naših škola čije smo učenice, budemo prije svega kao Paola i njena sestra Lucia Ripamonti, učenice Isusove škole. U Isusovoj školi postoji samo jedan predmet – milosrdna ljubav. On se ne uči nego prakticira, svaki dan od jutarnjeg buđenja do večernjeg lijeganja. Ispitivanje traje cijeli dan jer je svaki trenutak prilika za ljubiti bližnjega koju ne smijemo propustiti. Ljubav je to koja dolazi od srca, a srce nije samo organ i naši osjećaji, ono nam omogućuje da ljubimo i voljom i intelektom donoseći prave izbore i odluke u naših životima. To je ono što je činila Paola Di Rosa. Odlučila je zaboravljati sebe kako bi osoba pred njom bila važnija da bi ju mogla bezuvjetno ljubiti.
Ako želimo sve svjetovno moramo misliti samo na sebe i natjecati se sa svima drugima koji onda trebaju ostati iza nas, a kada brinemo za duhovno tad smo usmjereni na druge i samo tako se možemo ostvariti kao osoba.
Nadahnuti ovim riječima uputili smo se u hospiciji, za ljude koji ondje borave to je uglavnom posljednja stanica u fazi terminalnih bolesti gdje časne i liječnici pružaju najbolju njegu i nastoje donijeti mir duši prije nego li započne vječni život. Hospicij sestara dnevno brine za 30 pacijenata te obilazi 60 pacijenata u njihovim kućama. Najvažnija poruka koju nam je časna Giusy iz vlastitog iskustva prenjela je ta da bol koju ljudi osjećaju nije samo fizička nego i duhovna. Da bi prepoznali potrebu bližnjega moramo razvijati vještinu duboke komunikacije koja znači da vidimo osobu, da ju pažljivo slušamo i da joj pružimo utjehu dodirom. Naglasila je da duhovne boli ne možemo ublažiti lijekovima, nego razgovorom kao i ispovijedi te nam na konkretnom primjeru mlade bolesne djevojke opisala kako dolazi do izlječenja duše.
Bio je ovo poseban dan koji smo kao i prethodni završili sa svetom misom promišljajući o tome kako kroz život postavljamo mnoga pitanja, susrećemo se s teškoćama i nedoumicama, a Isus nas podsjeća da će doći vrijeme kada više nećemo imati pitanja, nego ćemo sve vidjeti jasno u Vječnoj Ljubavi.
Iduće jutro više nikome nije trebala kava ni doručak, nego pegla da bi spremili odjevne kombinacije za Milano. Spremljeni smo započeli dan jutarnjom misom u kojoj nas je don Hrvoje podsjetio da smo i mi pozvane našim životom biti kao Marija majka i Marija Krucifiksa. Zatečeni veličanstvenom arhitekturom, galerijom, trgom i Milanskom katedralom zakoračili smo u mnogobrojne shopping centre i trgovine koje su nas također zatekle svojim cijenama, pa ipak svatko je pronašao nešto za sebe.
Došla je i nedjelja, dan za polazak kući i našu posljednju stanicu – Padovu. Jurećim korakom smo se uputili prema svetištu Sv. Antuna Padovanskog u kojem smo sudjelovale na svetoj misi, a zatim razgledali prekrasnu ckrvu i pomilili se na grobu sv. Ante kojeg izrazito štujemo u našim obiteljima. Nismo mogli otići da svojim bližnjima ne uzmemo barem medaljicu ili krunicu sa ovog posebnog mjesta, a zatim smo se nastavili svoj put prema Dubrovniku.
Tjelesno iscrpljene, a duhovno nadahnute vratile smo se nešto punijih kofera i prepunog srca dojmova koji će nas i dalje pratiti. Sada možemo reći da bolje razumijemo mjesto u kojem živimo, naš Dom i da smo neizmjerno zahvalne našim časnama za sve što čine već stoljećima. Lijepo je biti dio priče koju je započela Paola Di Rosa.
Ovdje možete pogledati video prikaz cijelog putovanja koji će vam najbolje dočarati ovaj putopis.
