Krajem travnja učenice UD Paola Di Rosa posjetile su Bresciu, rodni grad njihove Zaštitnice.
Svatko od nas ima potrebu saznati svoje korjene, od kuda dolazi i kamo pripada. Naše djevojke nose ime Paola Di Rosa na svojim majicama, dokumentima, adresama ali potrebno je vrijeme i milost kako bi to ime ušlo u srce. Upravo iz tog razloga sa svakom generacijom prolazimo zajedno život Paole Di Rosa, te odlazimo u njezin rodni grad Bresciu.
Krenuli smo navečer, 27. travnja 2018. godine autobusom prema Italiji sa 49 djevojaka završnih razreda. Prvi dan smo proveli u Gardalandu, u velikoj gužvi i velikim uzbuđenjima. Nakon toga, navečer smo stigli u Bresciu, rodni grad naše utemeljiteljice i zaštitnice doma Paole Di Rosa (sv. Marija Krucifiksa). Spavali smo zajednici Incontro, a sestre su nam stavile cijelu kuću na raspolaganje. Osjećali smo se uistinu kako kod kuće.
Drugi dan, 29. travnja smo obilazili naše kuće u Brescii. Prvo smo išli u Kuću maticu gdje se nalazi vrhovna uprava naše Družbe te grob naše svetice u kućnoj kapelici. Tu nam je s. Augusta dirljivim riječima pričala o životu i radu Paole Di Rosa. Nakon toga smo posjetili kapelu vječnog klanjanja za koje je naša utemeljiteljica rekla: „Dok bude klanjanja, Družba će trajati“. Posjetili smo i rodnu kuću, te zavod, tj. školu koju je pohađala naša svetica. Kratki posjet kući Ronco gdje su nas dočekale sestre uz dobrodošlicu i afrički ples.Kratku stanku za ručak smo iskoristili u obližnjem brescianskom dvorcu gdje smo se zajedno opustili i družili. Nakon toga smo išli u posjet našoj velikoj bolnici Poliambulanza koju smo razgledali uz tumačenje sestara i svećenika koji tamo rade, a u Hospiciju nas je sestra Giusy upoznalai sa nesebičnim radom naših sestara sa terminalnim bolesnicima.
Zadnji dan je bio rezerviran za posjet Veneciji. Čitavo putovanje je bilo prožeto lijepom, pozitivnom atmosferom, druženjima i osjećajem pripadnosti i zajedništva koje će svima ostati u dubokom sjećanju. Hvala dragom Bogu na svim milostima koje smo primili, na svjedočenjima sestara i njihovoj pomoći. Hvala svima koji su sudjelovali u putovanju i pridonijeli pozitivnom ozračju!
Bilo nam je prekrasno a ovdje ostavljamo samo neke od dojmova:
- Međusobno se ljubiti!
- Koliko je važna prisutnost bliske osobe. Djela više nego riječi.
- Brescia i posjet kući naše Paole di Rose je ostavio utisak na mene Nisam poznavala Paolu di Rosu iako dugo živim u njenoj kući. Toliko me oduševila njena sama osoba, potištenost, briga o nemoćnima i starima, njena ozračnost bez obzira na njene nutarnje oluje. Koliko Ga je ljubila! Mogu se poistovjetiti s njom. Odsada će ona biti moja zagovornica kod Njega!
- Hvala vam na mogućnosti upoznavanja naše sv. Marije Krucifikse. Hvala njoj na ovoj kući, našem domu!
- Bez obzira što smo ljudi s manama i što se ponekad osjećamo usamljeno, bez nade i vjere, uvijek nam ostaje molitva i ljubav. Imamo priliku za oprost i ozdravljenje. Ne nužno fizičko ozdravljenje već i duševno kada smrt pokuca na vrata, kako sestra Giusi kaže: «Sve izlazi na površinu». Svaka istina svaka emocija koja je bila skrivene sada postaje vidljiva. Mladost i zanesenost brzo prođe zato ne gubimo vrijeme na isprazne stvari, recimo istinu, pomozimo jedni drugima, budimo tu jedni za druge čak i kada ne znamo što reći. Bitna je blizina i ljubav kojom zračimo. Ponekad zaboravimo na ove životne lekcije te je važno podsjetit se s vremena na vrijeme. Hvala vam što ste nas podsjetile da ne zaboravimo.
- Sestra Augusta ostavila je na nas poseban utisak. Zrači vedrinom, pozitivnom energijom, dobrotom. O Paoli priča onako kako bi je mogli razumjeti: «Paola je bila baš kao i vi, puno puta nije imala snage za dalje ali uvijek je pronalazila snagu u Svevišnjem.» Razumjeli smo svaku njenu poruku koju nam je uputila i sigurna sam da će ovo ostaviti utisak u našim budućim životima.
- Kakva je bila Paola? Zanesena, izgubljena, na oko obična djevojka. Svoj smisao je pronašla u Bogu, svojoj ljubavi. Kroz djela pomaganja bolesnima i potrebnima iskazala je Isusovu zapovijed «Ljubite bližnjeg svoga kao samoga sebe.» tumačenje časne Auguste o svetoj Mariji Kruciviksi izazvalo je divljenje, nježnost i dalo nadu mladima kao što smo mi (izgubljeni tražeći sebe!)
- Gardeland mi se jako svidio što se tiče ispunjenja dana ogromnom avanturom i adrenalinom i doveo me je u svijet djece. Mislim da nikad ne smijemo zaboraviti biti djeca – u srcima.
- Ovo putovanje u Italiju doživjela sam kao fantaziju. Uz zabavu u Gardelandu pa do produhovljenja, ne mogu izabrati što mi je bilo najbolje. Jednostavno rečeno, iako smo svi bili umorni, definitivno ćemo ovo putovanje pamtiti kao nešto posebno, kao nešto što se ne ponavlja i ne zaboravlja tako lako. Sve časne sestre su nas dočekale kao svoju djecu i sve što su pričale, pričale su iz srca, sa puno iskrenosti i ljubavi. Svi smo bili jedno, a najbitnije je to da smo imali blagoslov od Svevišnjega cijelim putem. Iako umorni od hodanja, višesatnog putovanja i ukusnih, ali nezdravih sendviča, jedno jako lijepo iskustvo o kojem će se još dugo pričati.
- Jako me se dojmilo kada smo upoznali časne iz Afrike, kada su pjevale i izvele svoj ples. Predivan prizor!
- U ova tri dana u Italiji naučila sam puno toga što će mi ostati za život. Naučila sam kako Božja ljubav može promijeniti život iz korijena. Njegova ljubav prema meni veća je od bilo koje druge. Slušajući govor časne sestre Auguste o Mariji Krucifiksi spoznala sam što je to bezuvjetna ljubav. Pomogla je razumjeti da je Paola bila djevojka isto kao i mi, a promijenila ju je Boja ljubav kao što bi mogla i sve nas. S. Giusi, koja radi u Hospiciju, pomogla mi je shvatiti što je ljubav prema drugima. Nisu bitne riječi. Bitne su geste i djela. Sve što nam treba za život su znanje, ljubav i blagoslovljene ruke.
- Najviše od svega mi se svidio govor časne Auguste, kada je govorila o pronalaženju samoga sebe. Koliko god bili zbunjeni i izgubljeni, nesigurni u ono što volimo, rekla nam je da čekamo, samo čekamo i doći će..
- Jako mi se svidilo kada je s. Ružica u govoru da idemo u kuću Maticu pred tijelo sv. Marije Krucifikse naglasila kako ju možemo zamoliti bilo što jer je ona naša svetica. Drago mi je što me uopće potakla da se možemo obratiti sv. Mariji Krucifiksi jer sam se uvijek molila samo Bogu a ne svecima.
- Kada smo se rastajale, s. Augusta nas je pomilovala i rekla da uvijek ljubimo jedni druge!
- Život i svetost Marije Krucifikse probudio je skrivene emocije. Dočekala nas je kao svoju djecu. Dala iskrenost i snagu. Energija sestara koju su podijelile s nama bila je ništa drugo nego dašak svetosti. Podsjetnik da je Marija bila od krvi i mesa, vrlina i mana baš kao svatko od nas. Kad nestanu riječi, iskrenost srca progovara. Šutnja je često jača i od riječi.
- Posljednja stanica Hospicij – život se sastoji od trenutaka, bol je ogromna ali ako se otvorimo Bogu on oduzima bol i daje vječnost. U nebo nosimo samo količinu ljubavi koju damo. Prisutnost je važnija od lažnih riječi. Smrt odiše u zidovima. Ali i svjetlo kojim je Isus uskrisio smrt i svakog bolesnika poziv koji imam, potvrđen je još jednom u Kristu.
- Hvala Mariji Krucifiksi što mi je dotakla srce bez dodira i potvrdila da želim davati sebe emocionalno i fizički oboljelima. Svjetlo se svjetlom širi. Bog nas blagoslovio!
- Putovanje je prošlo bolje od očekivanog. Najviše me se dojmilo što smo išli «našoj kući». I tek nakon četiri godine življenja u ovom domu osjetila sam se kao važan član, a ne kao prosječna osoba koja samo spava i jede u domu.
- Doček i misa u kući Matici su bili predivni. Činilo se kao da se razumijemo iako ne pričamo istim jezikom. S. Augusta učinila je atmosferu posebnom, uistinu nam je pokazala i pomogla da bolje upoznamo Paolu. Za Poliamulancu se nema što reći osim to tako treba biti. Iz Hospicija mi je ostala važnost i iskrenost međuljudskih odnosa, važnost shvaćanja biti života.
- Svidjela su mi se predavanja jer su bila jako poučna. Kod s. Auguste mi se svidjelo to što je tako vesela, te što nam je uspjela dočarati Paolin život. U sjećanju će mi ostati što nam je savjetovala da se međusobno ljubimo te što je Paolin život i probleme usporedila s našima.
- S. Giusi me zadivila svojim iskustvima i svjedočanstvima iz kojih nas je na kraju poučila da ne zaboravimo kroz život reći svojim bližnjima sve što osjećamo i mislimo. Drago mi je što sam sudjelovala u svemu ovome i hvala vam što ste nam omogućili ovako predivno putovanje koje ćemo zauvijek pamtiti.
- Sv. Marija Krucifiksa nas je čekala da dođemo u «našu» kuću. I ona je bila u domu. I ona je bila potištena. Osjećala sam kao da Marija priča o sebi, kao da je tu s nama.
- Najviše od svega mi se svidio govor časne iz kapelice. Svojim glasom, stavom nam je dočarala život Paole. Mogla sam se pronaći u tom govoru i poistovjetiti sa Paolom u nekim djelovima: izgubljena u traženju. Jako mi je drago što sam imala priliku vidjeti i osjetiti tu ljepotu. Svidio mi se i Gardeland ali na neki drugi način. Brescia i časne tamo su nešto posebno i želim ponovno to doživjeti.
- Hvala i vama što ste mi ovo omogućili.
- Dojmile su me se riječi s. Auguste koja nam je pričala u ime Paole i pokazala kako ne smijemo gubiti vjeru u teškim trenutcima nego još više vjerovati. Bog je uvijek uz nas.
- Za život su potrebni ruke, srce i mozak. Kada to izbalansiramo dobijemo savršenu notu pomoći. Bitna su djela a ne samo riječi, jedan dodir vrijedi mnogo. Nikad nije kasno reći lijepu riječ, stoga je bitno da ljubimo jedni druge.
- Brescia mi je ostavila utisak u srce da pametno iskoristim svoje vrijeme.
- Kad nam je jedna od naših sestara rekla: «Svi se po našoj Paoli možemo spasiti, a pogotovo vi koji živite u njenoj kući», mislim da je tek tad većina nas shvatila da se zaista trebamo njoj moliti iako nam to možda prije nije palo na pamet.
- S. Augusta: «Paola je htjela da se ponajprije ljubimo svi između sebe, zato drage moje ljubite se i čuvajte jedne druge.»
- S. Giusi: « Sve što možete reći jedni drugima recite sad. Kad ste rekli roditeljima da ih volite? Recite im sad jer kasnije kad budete htjeli nećete moći.»
- Za činiti dobra djela nisu bitne godine, sam primjer nam je naša Paola.
- Cijeli ovaj posjet me se jako dojmio. Još više sam sretna što sam dio ovoga doma i što sam pod zaštitom ovakve svetice. Najljepši trenutak i zapravo cilj ovoga svega je bio ulazak u kapelicu i govor sestre Auguste. U kratkim crtama je opisala život Paole i objasnila sličnost nas cura s njom. Plakala sam skoro cijeli govor i osjetila posebnu radost u srcu dok sam stajala kod tijela Paole. Zapravo najljepši trenutak od kad sam u domu i od kad sam dio ovoga. Definitivno je divno što ovo postoji dugi niz godina i svaka cura mota otići vidjeti tko je Paola i osjetiti njenu prisutnost. Sve je bilo prekrasno i dugo bi se moglo pričati i pisati o ovome. Predivne i drage sve časne i posebna energija i ljuba. Umor na stranu, radost prevladava.
- U ova tri dana što smo proveli u Italiji, ne samo što sam postala bogatija znanjem o sv. Mariji Krucifiksi, već sam postala bogatija i ispunjenija u vjeri. Postala sam osviještena nekim bitnim stvarima u životu kao što su: ljubav, zajedništvo, iskrenost, povjerenje. U životu trebamo davati što više možemo za druge i da osmjeh uvije bude na nama.
- Svidjela mi se priča sestre iz Hospicija. Govorila je o primjerima bolesnika te kako trebamo iskorištavati svaki trenutak u životu. Poistovjetiti se s bolesnicima. Pričati s ljudima čak kada nismo s njima u kontaktu. Prići im. Njima nisu važne niti riječi, koliko geste i djela. Govorila je o kratkoći života te kako vrijeme prolazi a sami ne znamo kako. Velik dojam ostavila mi je i sestra koja je pričala o Paoli Di Rosa. Govorila je kako treba ljubiti i naći smisao života te ako nam ništa i nitko ne ostane, ostaje nam vjera i Bog.
- Časna koja nam je pričala o svojim iskustvima i doživljajima iz svakodnevnog života. Pomaganje drugima, ohrabrivanje, njega, ljubav i život i na samom kraju poukakoju je naučila od bolesnih-Život je kratak i koliko god teško bilo, istina je ta koja spašava. Čak i kad umremo istina je ta koja prva iziđe na vidjelo. Koliko god teško bilo, uz ohrabrenje, ali najprije istinu život može biti sretan i lagodan. Sestra Augusta nam je na jedan dojmljiv i zanimljiv način ukratko sročila život Paola.
- Posebno mi je bilo to što kad sam stigla tamo, osjećala sam se kao kod kuće. Kad sam u kapelici krenula prema Paoli Di Rosa, obuzeo me neki osjećaj koji se riječima ne može opisati. Poželjela sam joj sve reći i povjeriti joj se. Od tog trenutka mogu reći da sam presretna što sam dio doma Paola Di Rosa.
- Časna u Hospiciju nam je rekla da ljubimo svoje jer nikada ne znamo što nam život nosi.
- Osjećala sam se kao kod kuće. Sve časne su bile jako ljubazne i pristupačne.
- Osjećaj zajedništva, ljubavi i pripadanja koji su nam časne sestre prenijele u svojim govorima je ono što me je potaklo da bolje upoznam i poštujem našu Paolu Di Rosu, kao i sve časne sestre koje njoj pripadaju.
- Ostale su mi riječi časne iz Hospicija koja je rekla da osobi koja umire ili je teško bolesna nije potrebno čuti kako će biti bolje, kako će ozdraviti, nego joj je potreban netko tko će biti uz nju i razumjeti situaciju u kojoj se nalazi.